Sa stotinu Ijepotica cetvernoske na Triglav

Ne samo da je moja bivsa zena bila Slovenka, nego se i na skijama penjala na vrhove, koje i divokoze zaobilaze. I nema tog planinskog vrha na kojem ona nije bila, pa je i mené natocilja-la da se popnem na Triglav. Samo ne vjerujte kad kazu da je taj vrh visok 2864 métra -Triglav je mno-go visi. Da ne bude zablude, na Triglav nisam isao sam, nego u drustvu stotine lijepih zena, s tim sto je mnogima od njih to bio prvi izlazak na ovaj vrh, autoru ovih redova i prvi, i posljednji. Morao sam se obuci kao pravi planinar, premda je to sve vrlo sïampavo visilo na meni, posto i vrag dolazi po co-vjeka samo jednom, molim, valjalo se naoruzati, da ne ispadnu kojim slucajem corava posla.
Najprije da znate: Slovenija nije sva pod asfal-tom, a na Triglav se ne putuje asfaltnom cestom, kao sto sam ja mislio; na taj se vrh ide pjesice, po putu posutom Scilama i Haribdama. Do Pokljuke autobusom i s pjesmom. Od Pokljuke pjesice, s ruksakom na ledima, putem pod nogama, dusom u nosu, kapom na glavi i s glavom u torbi. To sad znam, a onda sam sam sebi izgledao kao magarac, a poznato je: magarcu je more do koljena.
Nekako smo u razbijenom stroju, nakon dva sata, stigli do Krnica - jezera, to je otprilike 1600 metara visine.
- Vi ste iz novina? - pita me jedna gospoda. - A jasam izVirovitice.
Po tome ispada da smo zemljaci. Povjerila mi je da je udata u Sloveniji, zivi u Ljubljani, prvi put je sudjelovala na nekom natjecaju i, eto, sreca joj se osmjehnula; izvukli su je da se penje na Triglav. Ka-snije je promijenila misljenje, i slozila se sa mnom, da je sreca vrlo relativna stvar. Tada su je sopali ta-bletama za umirenje, kapima za ocajanje, prascima za ojacanje, vodili je ispod ruke, podrzavali, pridr-zavali, hrabrili, citirali Jesenjina: "... o glavo moja, glavo moja luda, do cega si me ti samo dovela".

Prije pohoda na Triglav govorili su mi o stotinu Ijepotica, koju sam udicu zagrizao. A opasnosti su presutjeli

Vegetacija sve rjecta, dah sve kraci, ruksak sve tezi, uspon sve veci. Hrabro koracamo dalje, jer drugog izbora vise ni nemamo, znate za onu: sprijeda ponor, straga vukovi. Tempo diktira Tone "Himalajac", koji je osvojio nekoliko vrhova na najvisoj planini svijeta, i koji Triglav dozivljava samo kao lagani trening, pa me tjesï onom: kome je sucteno sa sïjive gine.
- Kad budemo na vrhu, imat cemo lijep vidik:
Trst, Venecija, Ljubljana, Koper... sve kao na dlanu.
A pogledaj kako je i dolje lijepo! - pokazuje mi jedan kolega.
- Vidim... Nismo trebali ni ici. Ja sam jos u podnozju predlagao da odustanemo.
Gledam dolinu povijenu vijencem planina i brezja, malo nagnutu na jednu stranu u mekim ta-lasanjima zebnje i nade. Pocinju opasne litice, pre-lazimo ih preko zica za koje se pridrzavamo, i dok gledam ponore, mislim na onog tko me je gurnuo. Pricali su mi o stotinu lijepih zena, tu sam udicu za¬grizao, a opasnosti su presucene.
- Kod nas mnogi roditelji vode dijete na Triglav
cim prohoda - objasnjava mi neka gospoda Oblak.
- Tako i treba, pa neka mu planinarenje ogadi za cijeli zivot
Mora da sam izgledao tragicno izgubljen, kad me gospoda Urska ponudila C-vitaminom i pitala mogu li dalje?
- Imam ja snage, ali nemam pameti.
- Navici cete se... U svakom ucenju najgorca je abeceda.
- Ja znam za onu: kad hoce nesto da te boli, i abeceda tu pomaze.
U planinarskoj kuci proveli smo noc, jeli, pili, hrabrili jedni druge, ma kakav seks ili udvaranje, samo da se ziv vratim u Zagreb. Promatrao sam oko sebe: svijetle tocke sijale su u mraku, zar cigareta ukazivao je na to da se razmislja.
Tu sam shvatio da je obicna »enoloncnica« najkorisnija stvar u zivotu. Ona podize moral. Vra-ca snagu. Gladne nahrani. Zedne napoji. Umorne osnazi... To je juha od makarona, mesa, krumpira i kisnice, posto vodovod do ovih visina jos se nije popeo. Mozete dobiti i pivo, ali se planinari radije odlucuju za caj.

Na usputnim spomen-obiljezjima darovi Ijubavi, darovi bola... Ta su obiljezja namijenjena onima koji su davola trazili. I nasli

Ujutro su svi buljili u barometar i konstatirali da je pao, kasnije se neznatno digao, i triglavska avan-tura tek je predstojala. 2ene su se povezale po de-set u grupi, pa ako jedna padne da povuce i ostale u ambis, a one pametnije ostale su u planinarskoj kuci. Slijedeci primjer nekoliko kolega, odbio sam se vezati, a obrisi pakla vec su se nazirali. Na putu kakav ni neprijatelju ne zelim, poneko spomen-obiljezje: petorici planinara koje je na tom mjestu usmrtiogrom... Pa jednom koji se tu smrzao... Na spomenicima darovi Ijubavi, darovi bola, vjencicï od lisca i cvijeca. A nad svim tim je bor, vjecni stra-zar grobova. Sve su to spomen-obiljezja onima koji su davola trazili. I nasli...
Vec cijeli sat hodamo. Ima li kraja ovoj nasoj Golgoti? Da nismo smjer izgubili, da nismo zaluta-li? Da ne tapkamo u mjestu? Povremeno se podizu zestoka jedra vjetra. Mislim o tome da je dobro sto nisam drzao dijetu, tko zna u kojoj bih vrtaci zavr-sio? Drzim se za zicu gdje je postavljena, hvatam za klinove gdje ih nactem i razmisïjam o davljeniku i slamci (spasa). Ruke me bole od plazenja. Srecem neke planinare pa ih pitam:
- Hoce li skoro taj Triglav?
- Jos cijeli jedan dobar sat! I sretno!
Sretni su oni koji su bili pametniji, pa ostali u domu.
Strah je u meni. Oko mené. Iznad mené. Cak mi ni sve te lijepe zene ne mogu podici hrabrost, a ni ostalo. Desno koljeno na hlacama poderalo se od "bauljanja". Mokar sam od znoja. Znoj potjece od straha. Strah je od visine. Vidite kako je sve pove-zano. Jedna Ijepotica iz Rogaske Slatine nesto me pita, ali ne cujem - skoncentriran sam na svoj mali zivot. Na nju onako lijepu mogu samo vatra i voda, zlo bez ociju. Covjek i zvjerka nece. Osjecam se bas kao ona baka koja je dala deseticu da u<3e u kolo, pa bi dala duplo da izide. Drugog dana nakon dva-tri sata i cijele jedne vjecnosti popeo sam se na vrh. Premda sam tog casa bio najvisi, bio sam manji od makova zrna. - Na kriz, na kriz s njim! - kaze Ijepotica Oti i pokusava me odvuci nekamo. Odupirem se noga¬ ma, rukama i preostalom snagom, molim za milost i razumijevanje, objasnjavam da sam jedinac i da imam samo sestru u Francuskoj, zbog cega me tre- tiraju kao stranog placenika. - Na kriz! - vicu svi u glas. Vezali su mi oci, a onda me je neki Jozva tako bezdusno opalio nekoliko puta, da sam mislio kako mi gore hlace.To je taj "kriz", a kroz njega mora pro-ci svatkotko prvi put izide na Triglav. Lud je onaj, koji se nikad nije popeo na Triglav, a jos je ludl onaj koji se peo
vise od jedanput

Nismo vidjeli Trst. Ni Veneciju. Ni Ljubljanu. Ni Kopar. Ni prst pred nosom, ni prst u nosu - magla je bila tako gusta. Upisao sam ime u knjigu dojmova, a pored njega upisao: "Lud je onaj koji se ni jednom nije popeo na Triglav, a jos je ludi onaj koji se peo vise od jedanput".
Na vrhu nismo bili sami - dolazili su i neki drugi planinari, turisti i avanturistijedancaks psom, nje-mackim ovcarom, koji je u meduvremenu promi-jenio drzavljanstvo, neki s djecom, neki otvorenih usta, s divljenjem, ushicenjem, s ove i s one strane Triglava, a ja skamenjen i sa strahom. Opazio sam kod svakog od njih one tri vrline, koje su jos od vre-mena Orfeja potrebne za ovakve podvige: hrabrost, mladost, Ijubav. Visoke litice pustale su iz sebe neke bijele i sjajne magie, pa je izgledalo da se cijeli ovaj predio dize do samog neba.
Penjanje na Triglav znaci jednu pricu za potom-stvo: za strah onima koji su se peli samo na crkveni toranj ili na krusku u svome dvoristu. Izgledalo je da put ne vodi nikamo, nego se samo okrece oko samog sebe. Na vrhu sam se zakleo da eu prove-sti zivot samo na verandi i u gradskim parkovima, a planine pohoditi dogledom, zavaljen u udobnoj stolici. U zivotu ima glupih situacija vise nego sto ih uspijevamo potrositi, pa nas tako poneka od njih i mimoide. Sigurno sam i ja neke izbjegao, ali mislim da sam one najvaznije ipak zakvacio. Poslije ovog mog pohoda i podviga, moja supruga, inace Slo¬venka, zagrlila me i rekla:
- Sad te jos vise volim... Za nas Slovence Triglav
je svetinja.
A za mené Triglav je bio Golgota, vrst kriznog puta. Penjuci se, nahvatao sam se straha za puna tri vagona. Inace vam mogu reci da me nitko nije tako prevario kao ona. Na njezinom rancu u Dupleku, kraj Maribora, ja sam sadio sljive. Okopavao sam ih, umje-sto vapnom da ih mazemo, ja sam im stavljao tapete, tjerao sam cucke i nisam im dozvoljavao da ih zapisa-vaju, vukao za grane da sto prije pocnu davati plodo-ve pa da pecemo rakiju. Kad su sljive konacno pocele radati, umjesto da peku rakiju, oni od njih prave onaj crni pekmez od sljiva. A kotao za pecenje rakije total-no su ponizili. Ja sam ga donio cak iz Gradacca, iz Bo-sne, kupio sam ga na sajmu sljiva. Taj kotao sluzi sad ne da pece rakiju, vec da u njemu hvataju kisnicu.
Podmetnuli su mi cavku pod goluba, natociljali me na tanak led, obecavsi stotinu zena. Kad iduci puta neki maratonac bude trcao pocasni krug, po-zvat eu svoju zenu da mu pravi drustvo i da trci za-jedno s njim